25.07.2024.

„Tamo gdje sunce sja“

Mogli smo ovdje, mogli smo ondje, a na kraju je izbor pao na Sjevernu Makedoniju, kako se danas službeno zove „naša“ Makedonija. Zemlju koji mnogi ističu kao izvrsnu planinarsku destinaciju, ali i zemlju gdje se itekako ima što i za vidjeti. Pošto je osobno nisam nikada imao priliku posjetiti, bio je i za mene samog osobni izazov, ali i velika pritajena želja. Upravo iz želje da se što viši vidi, planinari, ali i odmori, ispao je do sada naš najdulji „izlet godine“. Planinarski dio je bio naš, odnosno moj posao, a za smještaj se u velikoj mjeri pobrinuo naš prijevoznik/prijatelj Velimir iz „SOS“ busa preko svojih poslovnih partnera u Makedoniji. Ispao je po mnogima vrlo atraktivni program, pa ne treba čuditi za veliki interes, ali kako to obično već ide, teorija je jedno, a praksa često manje ili više podbaci.

Svakako su nam pomogla i iskustva, kao i savjeti naših ljudi koji su već ranije ondje boravili. Nakon završnih konzultacija svih koji smo bili organizacijski na ovaj ili onaj način uključeni u sami izlet, s nestrpljenjem smo čekali subotu i polazak. Posebno nam zadovoljstvo čini „naš“ oslikani autobus, tako da s nama putuje i Ivanec, Prigorec, kao i zelena Ivanščica. Vožnja je sama po sebi duga, ali ono što nas je stvarno ubijalo i nerviralo, to su bila duga čekanja na prelazak granica. Ukupno više od 5 sati! Normalno, to već u startu poremeti predviđeni plan, tako da od Skopja ostaje ipak uspon žičarom na Vodno, odnosno na vrh Krstovac (1066m). Milenijski križ i vrlo lijep pogled kroz vrelu sumaglicu na sam grad. Unatoč vegetaciji i visini, i više je nego vruće, te je samo uvod u ono što nas
čeka idućih dana. Slijedi povratak u autobus, te relativno kratka vožnja do Tetova, grada koji nam je polazna baza za uspon na Šar planinu, odnosno Titov vrv (2747m). Smješteni smo u hotelu „Mercure“ s pet zvjezdica i kao takav u potpunosti je i više nego zadovoljio naša očekivanja. Smješten je u samo centru grada, tako da nam je i sve ostalo bilo na dohvat ruke. Tržnica, trgovine i izvrsni te cijenom prihvatljivi restorani. Sad, drugo je pitanje što je tko već izabrao, no nitko se nije baš dugo zadržao u gradu, jer ponedjeljak nam nosi prvi izazov. Ustajanje, doručak u 7.00 i već smo u 8.00 u vožnji prema skijaškom centru Popova šapka na impresivnih 1700m. Ljeto je ipak zatišje i velika većina hotela ne radi, ali to nam u ovom trenutku i nije najbitnije, već pronaći prve oznake planinarske staze. Nismo od jučer, tako da je početak tamo gdje smo i očekivali i utrka s suncem i vrućinom počinje. Vrlo dugi prilaz, prvo po skijaškoj stazi i onda satima kroz more pašnjaka, bez makar i jednog stabla prema vrhu. Kula na vrhu je vrlo visoka, tako da izgleda bliže nego stvarno je, tako da je zadnjih sat uspona vrlo strm i zapravo najnaporniji dio cijelog puta. Za nekih 4 sata, odnosno 4 i 30, kako tko, čak 36 članova je uspješno došlo do vrha. Sve je to za neke bilo vrlo emotivno i s vrlo velikim ponosom, a ako ćemo pošteno i vrlo zasluženo. Silazak je ponekad teži od uspona, a ovdje je to bila i više nego istina. Sva sreća da postoji i potok, gdje smo se relativno rashladili, osvježili, ali i popunili zalihe vode. Sunce je bilo glavni neprijatelj, tako da unatoč kremi i zaštiti, mnogi su ipak nepredviđeno izgorjeli, te su idućih dana nosili zanimljive „čarape“. Povratak u hotel je bio u zasluženom slavljeničkom tonu, jer ipak je „osvojen“ drugi po veličini vrh Makedonije! Sve se to nastavilo i u hotelu, odnosno u restoranima u Tetovu. Idući dan napuštamo Tetovo i vozimo se do Ohridskog jezera, odnosno grada Struga, gdje nas čeka hotel Drim&spa, naš dom iduća tri dana. Prije samo dolaska, obilazimo i grad Ohrid, sjedište glasovitih „bisera“, što je najveći dio muške ekipe dobro osjetio na svojim karticama.No, u Ohridu se stvarno ima i što vidjeti, okusiti, ali i kupiti. Mnogi od nas su na neki način zazirali od jezera, ali Ohridsko jezero u stvari zbog svoje veličine izgleda prije kao more, kao i samog ugođaja. Pješčana plaža na tri koraka od hotela, ležaljke, suncobrani, bar jedan, pa drugi, bazen, muzika i puno gostiju. Voda, plivanje, loptanje… Pivica, kavica, pa opet voda… Savršeno za odmor! No, već za večerom, pomalo smo već u idućem izazovu i usponu na najviši vrh Makedonije, ali i Albanije, Golem Korab (2764m). Šar planina je ostavila traga, tako da dio ljudi odlučuje ostati u čarima hotela i liječiti rane u jezeru. Do polazne točke ima 2 sata vožnje, tako da smo u 04.00 sati već svi na putu prema mjestu Trnica u nacionalnom parku Mavrovo. Tu nas čeka slijedeće prijevozno sredstvo, kamion, kiper, odakle se vozimo kao „šoder“ do bivše vojne karaule Strezimir. Gazda Đoko je točan i avantura počinje. Čak je i prohladno, ali to i nije prva briga, jer više pazimo da glavom ne pogodimo neku od mnogobrojnih grana na putu. Ipak u komadu dolazimo na očekivanu poziciju. Ako je Šar planina bila dobro označena, ovdje je gotovo pa savršena. Table, putokazi, stupovi… Prvi dio staze čak prolazi i kroz nešto šume, ali samo kratko. Ponavlja se priča od prije dva dana, samo što ovdje ima i nešto više visinskih metara za odraditi, ne zbog visine samog vrha, nego zbog visine polazne točke (oko 1450m). Ima i više vode, ali i ovčara. Ovce pasu skoro do samog vrha. U više nego dobrom vremenu, evo nas i na Golem Korabu! Dvije države su pod nama, ali zbog sumaglice, vidi se manje nego smo očekivali. Ali i ovako je impresivna panorama. Nema baš mnogo vremena, tako da nakon zasluženog odmora, po istom putu natrag. Ovaj puta imamo i sreće, navukli su se oblaci i odmah je lakše. No nije ih dobro i previše, jer od Albanije, čuje se i grmljavina. Staza je vrlo ugodna za hodanje, tako da svi vrlo brzo i sigurno opet dolazimo do kamiona, te dalje do Trnice i „našeg“ autobusa. Povratak u Strugu i normalno čestitke od ostatka ekipe koja je taj dan doslovno uživala u i oko hotela. Nakon večere i unatoč umoru, gotovo svi izlazimo i bar nakratko u grad i večernji život. Ostajem iznenađen vrevom, životom i sadržajima uz obalu rijeke Drim. Ovdje kao da se živi 24 sata, masa ljudi, domaćih i turista, gotovo da nema mjesta za sjedenje u mnogobrojnim restoranima, kafićima… Prepuni štandovi šarene i raznovrsne robe, a prodaje se gotovo sve… Mijenjamo i plan, tako da idući dan nema uspona na Galičicu, (ipak se ne treba „ubiti“ nego i uživati) već poslije doručka krećemo do Sv. Nauma, Muzeja na vodi, te još jednom u grad Ohrid. Planirano, učinjeno. Popodne smo se opet svi zajedno „obrušili“ na plažu i probudili u sebi djecu. Poslije večere smo opet izašli na obalu Drima i uvjerili se da još uvijek ima mjesta gdje ljudi vole i znaju živjeti, bez obzira koliko da imaju novca. Ujutro napuštamo Strugu i nastavljamo put prema Nacionalnom parku Galičica, a cilj nam je njezin vrh Magara (2245m), odakle se pruža prekrasan pogled na Ohridsko, ali Prespansko jezero, odnosno iz Makedonije se vidi i Albanija, ali i Grčka. Na vrh dolazimo gotovo svi, ali unatoč tome je za uspon predviđeno 2 sata hoda i „samo“ 650 m visinskih, staza je ono „prava“ planinarska, a postoji i planinarski dom, koji nam je izvrsno poslužio za osvježenje nakon silaska do Prespanskog jezera i nastavka puta prema Bitoli.

Nepregledni voćnjaci i dominantni Pelister na obzoru, koji će ipak počekati neko drugo vrijeme za uspon, a i ovako iz daljine, stječe se dojam da to svakako i zaslužuje. Bitola nam je poslužila za kasni ručak i predah na putu za naše posljednje noćenje u hotelu Austrian palace u Skopju. Stižemo nešto prije 20.00 sati navečer, taman pred večeru, a ostaje i vremena za izlazak u noćni život Skopja. Rekli bi šećer na kraju, ali ovaj puta, kao i na gotovo svakom putovanju, uvijek te nešto i loše iznenadi.

Hotel nosi naziv Austrijska palača, dakle očekuješ dašak Austrije, Bečka šnicla, kobasice, piva, rakija, vino između ostalog… A dobiješ hotel u kojem uopće ne toče alkohol. Svašta! Bili smo i u Turskoj i u Maroku, pa to nije bio nikakav problem. Smatram da bi to svakako trebalo navesti prije rezervacije za pojedini hotel, pa tko voli, neka izvoli. Htjeli ne htjeli, dobili smo razlog za šetnju, tako da smo stigli i obići Staru čaršiju i također se uvjeriti da ovdje ljudi vole i znaju izlaziti. Dio naših se i dobro ponio njihovim primjerom i tako otpustio kočnice za kraj. Ujutro je krenuo dug put kući, ovaj puta ipak uz znatno kraće stajanje na granici, a tako i puno manje živciranja. I što reći na kraju o Makedoniji? Za koju godinu ovo će zasigurno postati turistički i planinarski raj. Planine, rijeke, jezera, burna i duga povijest, raznolikost naroda, a samim time i različitih gastronomskih, ali i kulturnih običaja, sve to uz znatna ulaganja tek treba postati obećana zemlja. Relativno mali prostor, a toliko kontrasta. U
planinarskom pogledu i organizaciji, daleko je to još od Hrvatske, a svjetlosnu godinu od npr. Slovenije. Ali, ako je suditi po zaista izvrsno označenim stazama, ne treba sumnjati da će uskoro niknuti i pravi planinarski domovi, koji će u svakom slučaju znatno olakšati i približiti ove stvarno jedinstvene planine. „PKI“ se može pohvaliti da je u samo tri dana uspio „uzeti“ dva najviša vrha u Makedoniji, i to vlastitim snagama, svojim vodičima. Time samo dokazujemo da smo pravilnim i pametnim razvojem stigli do visina gdje nam više ništa nije teško i nemoguće. Normalno, za sve to moramo imati i sposobne i radišne ljude kojima ništa nije teško, ali i sposobnog partnera poput „SOS“ busa, bez čije stručnosti i profesionalizma, opet nema rezultata. Hvala svima, hvala Makedonija, vjerujem da je ovo tek početak zajedničkog druženja, idemo dalje!

Tomislav Friščić