17.07.2013.

Skuta (2532m)

„Planina uvijek čeka, samo, druga je stvar da li će te pustiti da se popneš i podijeliš njezinu samoću u nebeskim visinama”; prije mnogo godina mi je izrekao ovu lijepu misao jedan moj prijatelj i dugogodišnji planinar, a ja je opet često volim ponoviti.

Mislim da nije daleko od istine, a svi koji je pokušavaju prevariti i onako napraviti po svome, često su, a neki na žalost i nepovatno pogriješili. Skuta je zbog toga nama dobar primjer . Isti smjer, skoro isto godišnje doba, pa i dobar dio ekipe od prošle godine, ali ipak drugačije vremenske prilike. Grmljavina nikad nije dobar prijatelj u visokom gorju, pa smo prošle godine odustali od završnog uspona. Ove godine jutro, ali i dobar dio dana je nudio maglu i oblake, ali zato i zaštitu od sunca, što je zbog samog napornog uspona u svakom slučaju bilo i više nego poželjno. Nakon obilja prolivenog znoja, na vrhu za nagradu sunce i vidici kakve samo Skuta može ponuditi. Čas se ukazivao Dolgi hrbet, čas Rinke, pa Grintavec, Jezersko, pa opet magla i tako redom…. Silazak prema Kokrskem sedlu i uvijek gostoljubivoj Cojzovoj koči, nudio je sve što već visoko gorje i može ponuditi; kamen, sipar, snijeg,penjanje, pa opet spuštanje, bezbrižan korak i hod pod najvećim oprezom. Nakon odmora u domu, slijedilo je završno spuštanje u Kamnišku Bistricu, po stazi koja kao da nikad nije imala kraja. Kad je dobro društvo, onda to u svakom slučaju i nije najgora stvar.