29.07.2020.

PREMUŽIĆEVOM STAZOM OD ZAVIŽANA PREMA BAŠKIM OŠTARIJAMA

25/26.07.2020.godine.

Ljepota divljine!
Htjeli mi to priznati ili ne, ili još bolje rečeno, htjeli mi to vidjeti ili ne, današnji cjelokupni svijet, cijelo naše društvo, podijeljeno je više nego ikada. Bogati i siromašni, oni koji imaju i oni koji nemaju. Hoćemo od hrane, vode, sve više i zraka, znači osnovnih stvari za život, pa sve do raznih potrebnih i nepotrebnih stvari i navika što ih nosi današnji svijet. Nekad je bila voda, voda. Danas, gotovo da se i ne zna kakvih sve ima. Prirodna ovakva, onakva, izvorska, bio… Voće, povrće, obično i ono iz EKO uzgoja… U biti, sve ono što je danas prirodnije, izvorno, više se cijeni, ali i više plača… Planine, priroda? Ista stvar.

Mnogi danas bježe od vrhova i destinacija koje je poharao tzv. „masovni turizam“. Omogućiti svakome da dođe na vrh. Autom, vlakom, žičarom, nije bitno, bitno je doći na vrh… Cijena? Normalno, devastacija, beton, asfalt, planine okovane čelikom, sajlama… U biti, isto tako kako se danas više nitko ne hvali da je pojeo najveće pile, najveću breskvu ili najcrveniju rajčicu, tako se više nitko i ne hvali planinama za koje se zna da se može doći bez malo ili imalo muke. Igrom slučaja, vlastitog neznanja, ili nečeg trećeg a sada u biti na sreću, u hrvatskoj se planinski turizam tek otkriva, i što je najbolje, u najvećoj mjeri ostao je onaj izvorni. Drugim riječima, svi su hrlili na more, a planine su manje-više ostavili na miru.

Tu dolazimo i do Velebita. Najduža, najveća, a za mnoge i najljepša naša planina. Dobro i ovdje vidimo dosta nesretnog i nepotrebnog uplitanja čovjeka i onih koji su zalutali u te krajeve, ali još uvijek on nudi ono nešto izvorno, divlje, ono što u biti traži današnji čovjek, planinar… Originalnu avanturu! Velebit mnogi povezuju s Zavižanom, domom, cestom, parkingom i to je to. Za većinu, neka tako i ostane. Za onaj manji dio, to je tek početak ili kraj avanture. Zavisi od kuda krenete. Tko zna gdje bi svi mi bili da nema ove nesretne pandemije, ovako, okrenuli smo se domaćem i za mnoge je tu počelo ono pravo otkrivenje, iznenađenje. Pa kaj mi to imamo? Da imamo, i na žalost mnogi sada to tek silom prilika shvaćaju.

Tijekom godine, osobito ljeta, Velebit je pun Slovenaca, Austrijanaca, ljudi iz mnogih evropskih planinarskih i alpskih velesila, a mnogi Hrvati ga tek sada otkrivaju. Ruksak, konzerva, voda, vreća za spavanje i put pod noge… Uz malo sreće, čekaju Vas kilometri više ili manje uređenih staza, kukovi, dolci, znani i neznani vrhovi… Svijet vjetra, kiše, sunca, prekrasnog cvijeća i leptira, pogleda u maglu i pogleda kao iz aviona na more i otoke. Ljepota divljine. Zavisi od sreće. Sve to i još mnogo više, u „programu uživo“ imao je zadovoljstvo okusiti i dio članova „PKI“ u dvodnevnom pohodu Premužićevom stazom od Zavižana prema Baškim Oštarijama.

Ovo ipak nije bila „trka“, odnosno uvijek postoji i sutra, tako da smo prvobitni plan malo i promijenili, ali smo zato osim Kugine kuće, posjetili i Šatorinu, Budakovo brdo, Bačić kuk, planinarski dom kod Prpe… I ono najvažnije, što gotovo nitko nema. Prvi dan ujutro hodaš po kiši i nekih 8 stupnjeva, a drugi dan se kupaš u toplom moru u Karlobagu uz nekih 30+ stupnjeva zraka. Treba li nešto više? Tko je tu bogat, a tko siromašan, tko sretan, a tko nesretan? Procijenite sami!