25.03.2010.
Maglić, uspavana ljepotica BiH-e
Kada planinari govore o planinama BiH-a, većina njih izdvaja Prenj, Čvrsnicu, Maglić, Treskavicu Bjelašnicu, Jahorinu, . . . kao najljepše planine naših susjeda. Prve tri planine imaju obilježja alpi – njihovi vrhovi naglo kreću u susret oblacima, Treskavicu krase njezina jezera , a posljednje dvije planine su omiljena izletišta sarajlija i olimpijska skijališta. Uz planine BiH vežu me posebni osjećaji-školovanje početkom osamdesetih godina u Sarajevu ostavilo je neraskidivu vezu i ljubav.
Krvavi pir na BiH prostoru učinio je da je prošlo dva destljeća kako nisam pohodio BiH planine, a
ovo je priča o ponovnom susretu.
Noć, stojim na podravskoj magistrali, čekam prijatelje iz PK Ivanec, ljetna kišna oluja protutnjala je prema istoku. Svježina, zvjezdano nebo iznad mene, napetost , minute sporo prolaze, ekipa malo kasni. Napokon svjetla, žmigavac, kombi staje. Ubacujem ruksak, vreću za spavanje, pozdravljam stare prijatelje, oho , tu je netko koga ne poznajem – Neno iz Varaždina isto ide s nama. Malo čavrljamo, kilometri nas očekuju i cesta se valja pod nama. Najednom šofer Ivek koči, kod Koprivnice je ogromna količina blata s Bilogore, pod naletom bujice, završila na cesti. Zastoj, čekamo, nakon nekog vremena policajac u gumenim čizmama prilazi i objašnjava obilazak sporednim putem. Pronalazimo i zaobilazimo kritično mjesto i ponovno smo na magistrali. Izgubili smo dosta vremena i Ivek pritišče papučicu gas, ali ne zadugo. Sustigli smo kišne oblake, brisači rade, mrak i nespavanje učinili su svoje, šofer traži zamjenu. Pošto sam odspavao nekoliko sati, prihvaćam se volana. Uvjeti doista nisu bajni ali što se može. Stižemo do Našica, na ulazu i kružnom toku nema putokaza za Đakovo?! Prijatelji se bude i z polusna, a blagodat modernog doba GPS uređaj otklanja svaku dilemu. Prve jutarnje zrake sunca s istoka škrto obasjavaju Strossmayerovu katedralu i najistočniji dio naše domovine.
Na graničnom prjelazu Slavonski Šamac dajemo dokumente, slijedi provjera čiji je kombi i kuda idemo.
Ista priča s druge strane Save na Bosanskom Šamcu, s time da, osim što sam objasnio da smo planinari i da idemo na Maglić, morao pokazati zeleni karton vozila. Procedura je završena i krećemo prema Sarajevu. Već na par kilometara radarska kontrola! Prijatelji me upozoravaju da se strogo pridržavam ograničenja brzine, jer su na internetu pročitali o strogoći i revnosti BiH policije o ovom segmentu sigurnosti na cestama. I doista, radarske kontrole samo što ne iskaču iz svakog žbunja.
Jednim okom pratim kazaljku km sata 50-60, drugim cestu i rijeku Bosnu koja nas prati čas s desne čas s lijeve stane. Doboj, magloviti Maglaj, visoke peći u Zenici, visoki telekomunikacijski stup u Visokom, autoput i konačno smo pred ulazom u „šeher” Sarajevo. Pred ulazom napaćenog i nepokorenog grada obuzimaju me posebni osjećaji. Sjećanja na 14. Zimske olimpijske igre, školu skijanja na Jahorini, vrelo Bosne ispod Igmana, Iliđu, žičare Trebevića, Miljacku, Baščaršiju, ćevape, burek, raju, kujunđije, glazbenike, sportaše. . . vraćaju me u prošla vremena. Prijatelji me svojim povicima vraćaju u sadašnjost i ranojutarnju gužvu ispred nas. Mic po mic, da nekog ne udarim ispred sebe, pored tunela spasa i aerodroma Butmir, po ne znam koji put tabla „dobro došli „jednog identiteta. Kanjonom gorskih rijeka Željeznice i Bistrice, između Treskavice i Jahorine na putu prema Foči, skoro sam dobio upalu ručnih mišića od motanja volanom. 10, 20, 30km „crna tačka” – saobraćajni znakovi koje moje oko nije vidjelo poodavno. Kod Broda izbijamo do kanjona Drine, skrećemo desno prema NP Sutjeska. Sa prjevoja po prvi put gledamo zasnježene vrhove Zelengore i Maglića. Spuštamo se u kanjon Sutjeske, (poznata po krvavoj bitci u 2 s. r. )kod benziske pumpe putokaz za Dragoš-sedlo 12km, skrećem lijevo na uski oštećeni asfaltni put. Počinje dobar makadam i najednom rampa. Iz drvene barake izlazi čuvar NP, svatko od nas plaća 3 € , za vozilo10€, malo bosanskog humora, malo pripomoći (nismo svi dobili karte ali svi morali platiti) i rampa se diže. Ivek preuzima volan u ruke, a ja da malo odmorim i protegnem noge prije samog uspona. Nakon par km evo nas na Dragoš sedlu 1280m, prijevoju između doline Sutjeske i Vučeva, na samom rubu jedne od posljednjih Evropskih prašuma, Peručice. Ovaj živi prirodni spomenik u sjenci stoljetnih stabala skriva sve tajneživota. Posebnu ljepotu Peručici daje slap Skakavac koji se s obronka Maglića gotovo 80m obrušava u njezina njedra. U proljeće kada zapušu južni vjetrovi i kada se ogromna količina snijega počne topiti s planine, voda krene preko slapa prema nabujaloj Sutjesci, tada ovaj kraj postaje najljepši. Kada planinar kroz guste krošnje gleda maglovitu i zasnježenu planinu osjeća kao da je u nekom drugom začaranom svijetu. Sa desne strane je vidikovac na taj čarobni netaknuti svijet. Za silazak u srce Peručice najpametnije je u dogovoru s čuvarima NP unajmiti lokalnog vodiča. Nastavljamo vožnju, susrećemo drugog čuvara na križanju puteva, desno je put za Prijevor, a mi nastavljamo prema Lokvi Dernečište 1620m. Napokon stižemo i pronalazimo putokaz na stablu Maglić 3h. Parkiramo na proplanku, kratak doručak, uzimamo ruksake i krećemo. Vjetar se igra s oblacima na nebu, njiše krošnje drveća, a sunce proviruje kroz oblake. Glavni masiv Maglića još se skriva iza šumskog pojasa, tek nakratko proviruje. Na početku susrećemo čudne markacije (petokrake) nekadašnje transverzale. Sječa šume učinila je svoje, nakratko gubimo pravu markaciju, pronalazimo stazu. Šumu zamjenjuje pojas klekovine, a izbivši na predio Crvene prtljage 1940m, po prvi put pred nama pojavljuje se centralni masiv s najvišim vrhom. Tri dominantne kamene gromade sa jednom šiljatom odrezanom stijenom prvo je što sam uočio. Bjelina zaostalog snijega na sivim stijenama kaotično razbacana, nebesko plavetnilo prošarano bijelim oblacima koji se valjaju iznad vrhova, zelenilo trave na kojoj stojim, tamnija nijansa klekovine koja pokušava dotaknuti vrhove. . . . ostaju u trajnom sjećanju. Po mekanoj travi valovite livade, ukrašenoj plavim encijanom, žutim jaglacem, šafranima te preko zaostalog snijega i sipara dolazimo pod stijene. Neka rasklimana sajla ne ulijeva previše povjerenja, ali individualna spretnost svakog od nas doprinosi uspješnom prelasku škakljivog mjesta. Nakon toga slijedi najoštriji dio uspona kroz stijene, travnatom livadom prepunom šafrana i snijega, u nebo. Nakon 2. 30h dodirnuli smo rame-sedlo Maglića, krenuli desno i nakon 20min ostvarili smo naš cilj – stojimo na 2386 m iznad mora, na najvišem vrhu BiH. Razočaran sam što nema nacionalnog simbola BiH. Stojim na najvišoj zemaljskoj točki BiH, okrećem se oko sebe i ne znam gdje da zadržim pogled duže. Brdoviti Balkan na sve četiri strane svijeta. Trijumvirat Maglića, Bioča i Volujaka sa srcolikim Trnovačkim jezerom je nešto što se pamti čitav život. Kanjoni Sutjeske, Pive, Tare i Drine nijemi svjedoci prirodnih sila i snazi vode. Na zapadu Zelengora u svom zelenilu skriva svoje ljepote, a na istoku preko Pivske planine ponositi Durmitor ponosno pokazuje svoje šiljate zasniježene vrhove. Misli mi lete u prošlost kada su ovim prostorima hodali neki drugi ljudi. Karavane, razne vojske, pastiri, istražitelji, planinari. . da li su i oni na trenutak bili opijeni ovom ljepotom? Uslijedio je silazak s planine, ono što svakom istinskom planinaru najteže pada. Prije ponovnog ulaska u šumu po posljedni put pozdravljam masiv Maglića. Parni oblaci koji se izdižu iz susjednih kanjona i prašume nakon kratkotrajne kiše daju Magliću završnu vizuru uspavane ljepotice.
