21.08.2022.

Kamenolom ili hotel, pitanje je sad

Vremena se mijenjaju, za neka mislimo da su davno za nama, ali po potrebi se još uvijek probaju plasirati neki običaji iz „onih“ vremena. Iako već dugo živimo u vrijeme privatnog poduzetništva i privatnog kapitala, eto, kao iz šešira iskoče scene iz legendarnih „Gruntovčana“. 

Za našu zajednicu bi bilo najbolje ovo, ono, jer ako nemamo ovo, onda nećemo imati ono… I tako u nedogled. Susjed otvori birtiju za moje dobro… Da, tu i tam, budem došel, popio piće, ali nije to on napravio baš za mene, nego prvenstveno za sebe i svoj interes. Za to je jedno piće, dobio sam ja i cijela moju ulica buku, nemir i tko zna što već. I ništa više neće biti isto. Kamenolom u Željeznici! Samo zato jer će trebati kamen za buduću brzu cestu. Bez kamenoloma nema ni ceste? Da, i radna mjesta. Uglavnom nema napretka.

Kakvog i za koga i za koju cijenu? Za cijenu naše djedovine, okoline, života, budućnosti naše djece. Ima li to cijenu? Venecuela ima naftu, puno nafte, pa ipak prije par godina sam čitao da stanovništvo nije moglo kupiti ni WC papir. Nigerija ima naftu, puno nafte, pa ipak strane radnike čuvaju ljudi naoružani puškama, na naftovodu su česte diverzije… Gornje Jesenje na Strahinjščici ima kamenolom Gorjak, pa ipak do Žutnice postoje 2 km ceste u katastrofalnom stanju. Kako to?

Zagorje ima više kamenoloma, pa ipak malo gdje su tako loše ceste kao baš u tom “drevnom” Zagorju? Naš kraj već godinama ima kamenolome Očuru, ima Ljubeščicu, kopa se dan i noć, no brze ceste još uvijek nema. Mislim, kamen ide, vlakom, kamionima, negdje drugdje. Iz prije spomenutog Gorjaka u Sloveniju. Kamen je roba, a svaka roba ima svoga kupca. Očito vrlo tražena roba i dobro plaćena. Danas nitko više ne radi ništa što se ne isplati. Samo, sve ima i svoju cijenu, a cijena je često zdravlje i budućnost.

To nema cijenu! Negdje drugdje da, ali to očito ne vrijedi u našim pitomim bregima. Kao u zemljama trećeg svijeta, bacim ti kost, prodam priču i igra može početi. A mi bi trebali šutjeti, kak u Gruntovcu, sve je to za naše dobro…

Zašto nitko ne vidi nešto lijepo, pokrene nešto što nam svima može donijeti dobro i lijepo. Recimo, ispod toga istog nesretnog Siljevca, hotel! Za početak ne prevelik, ali jedan lijepi hotel s dodatnim sadržajima. Bazen, restoran s domaćom hranom… Mir, tišina, odmaknut od gradske vreve. Savršeno mjesto za odmor! Tu su planinarske staze, Ivanščica. Čisti zrak, leptiri, divljač… Normalno, malo se popravi cesta, dobro za svakoga. Ljudi su nam po Tirolu, Švicarskoj, za dobru plaću svatko bi se vratio doma. Hotel treba meso, netko bi sigurno hranio svinje, drugi ovce, treći purice, piceke… I koja kravica nakon puno godina bi sigurno trebala.  Prodale bi se i domaće jabuke, jajca, sir, vrhnje… Ivek bi prodal svoga vina, Martin rakiju, mali Štefek bi bral vrganje, a Marica šumsko voće… Posla za svakog tko hoće delati. Neka zaradi vlasnik, on je uložio svoj novac, znanje i trud. I Željeznica bi oživjela, gdje ima ljudi, sve se s vremenom isplati. Naši ljudi vole delati! I što je najbitnije, to je budućnost za sve nas, za našu djecu.

Ali očito, tu ipak nešto ne štima. Ispada da je lakše ishoditi dozvole za rudarenje, nego za građevinsku dozvolu. Gleda se i priča u prošlost, a ne u budućnost. Po toj logici, ne treba dugo čekati nego da se netko sjeti i počinje istraživati rude po Ivanščici, a vjerojatno i lignita još ima ispod samog Ivanca.

Ništa nije problem i očito ništa nije nemoguće. Pa zar je moguće da sami sebe baš toliko mrzimo? Svoju prošlost, svoju budućnost, svoj zavičaj… Ljudi žive u pustinji i opet žive. Žive jer moraju. Nemaju za kruh, pa moraju. Neki nisu ni svjesni na kako lijepom komadiću Zemlje živimo. Možda nema novca koliko bi željeli, ali opet nije ni tako loše.

Trebate tek vidjeti što je loše. Nije ni u novcu sve, ali još uvijek imamo ono što mnogi nikad nisu ni imali. Neki nisu ni svjesni, jer tek kad to izgubiš, onda znaš… Znaš koliko je bilo vrijedno. Voda i zrak. Ništa više. Od toga sve počinje, ako to nemaš, nemaš ništa, nemaš sadašnjosti, nemaš budućnosti.

Nemojmo to izgubiti!

Nemojmo dozvoliti! Hotel je tek jedna slika, jedna vizija, svako od nas si može zamisliti nešto lijepoga. I da ostane samo Siljevec, samo Ivanečka Željeznica, Pokojec, takav kakav je, sve je bolje od devastacije…

Poštovani kolege i kolegice planinari, članovi kluba, prijatelji prirode, dajmo svoj potpis za razum i budućnost, potpišimo peticiju protiv otvaranja kamenoloma, pomozimo našim ljudima, za očuvanje Ivanščice!

Upravni odbor “Planinarskog kluba Ivanec”

Predsjednik: Tomislav Friščić