23.07.2023.
Izlet godine: Rumunjska – Transilvanija!
15.-20.07.2023. godine.
Planinar i planina… Jutro, dan i noć… Ovaj je bio ovdje, onaj bi htio tamo, moglo bi se ovdje, moglo bi se ovo, moglo bi se ono. Ako ne planinariš, uvijek maštaš, slušaš, čitaš. Za Himalaju, Ande, Alpe, gotovo su svi čuli. Za recimo Musalu, Prenj, Olimp mnogi, ali, sigurno ne svi. Ista je priča i o usponu na Moldoveanu i Transilvaniji. Priča je stara vjerovali ili ne preko 20 godina, debelo prije osnivanja kluba.
Za neke je Rumunjska i danas egzotika, a onda možete misliti što je bila u to vrijeme. Međutim, neki su i tada imali hrabrosti i ipak otišli u te „mračne“ i nepoznate krajeve, točnije, planine. Članica Varšavskog pakta, iza „željezne zavjese“, dosta bliska suradnica SFRJ, stariji se sjećaju da su dvije zemlje gradile hidrocentralu na Đerdapu, ali i jurišni avion „Orao“… Svega 10 – tak godina nakon pada komunizma, imam priliku slušati o planinarenju u Rumunjskoj. U to vrijeme sanjam Alpe, a meni čovjek priča o prekrasnim planinama, nedirnutoj prirodi, dvorcima, ali i o siromaštvu, lošim cestama, a opet o dobrim i izuzetno ljubaznim ljudima… Godine su prošle, priča mi je ostala negdje u kutu, ali se ideja o odlasku nikada nije „ugasila“.
Rumunjska danas. Članica EU, NATO, sve popularnija turistička destinacija, doduše daleko poznatija po slavnom Drakuli, vampirima i ostalim likovima iz filmske mašte, nego po planinama i prirodi. Imamo klub, imamo ljude sklone avanturi, nema razloga da se ne krene i vidi i ta strašna Transilvanija i ali i onako usput „popne“ na najviši vrh Rumunjske i Karpata, Moldoveanu (2544m). Odluka je pala, ali u tom trenutku i sam vrlo malo znam, gdje, kako i kamo. O Alpama je sve vrlo lako naći, o Karpatima, baš i ne, ili se treba znatno više potruditi. I tako, malo po malo, kao puzzle, sve je malo, po malo, dolazilo na svoje i okvirni plan je uskoro bio gotov. Ako je izlet godine, onda svakako mora biti i poseban. Planinarenje je jedno, ali treba vidjeti i povijest, kulturu, gastronomiju, upoznati ljude i običaje, da bi se dobila jedna potpuna „slika“ o Rumunjskoj i Transilvaniji. Upravo je to bio plan i namjera, tako da i ne treba čuditi da već nakon jedne objave, autobus je bio gotovo pun. Na kraju se tražilo i mjesto više, što je sve u svemu bio i dodatni poticaj, ali i pritisak da sve protekne onako kako smo planirali i željeli. Jedno je kad si već negdje bio i vidio, a sasvim drugo planirati, rezervirati, iz sobe o mjestu udaljenom 1400 km, i to od smještaja, pa do planinarskih staza, polaznih mjesta za uspone, vremena potrebnih za uspon i silazak… Sve mora teći manje-više nesmetano, jer jedno se nadograđuje na drugo, svaki zastoj, i nepredviđeni problem utječu na onaj drugi isplanirani događaj. Uz sve to, trebalo je imati i malo sreće s vremenskim prilikama i neprilikama, jer ipak su u pitanju vrhovi preko 2500 m usred nepreglednog planinskog lanca.
Krenulo se u nepoznato ili nedovoljno poznato. Sibiu i prekrasna arhitektura, više kao da ste u Bavarskoj, svaka kuća, svaki trg je priča za sebe, odmah osjetite taj dašak. Sigišoara je povratak u prošlost, vrijeme borbe s Turcima, prekrasna stara gradska jezgra, zidine i Vlad Tepeš, grof Drakula, njegova rodna kuća… Zahvaljujući Bram Stokeru i njegovom djelu „Drakula“ Transilvanija je postala poznata širom svijeta po vampirima, češnjaku, kolcima… Hollyvood je to sve samo još digao na jednu „stepenicu“ više i turizam može da cvjeta. Rumunji to jako dobro koriste, turisti su doslovno iz cijelog svijeta, a vi birajte što želite.
Stvarnu povijest, mitove, legende, i na kraju se počastite tradicionalnim jelima u nekim od slikovitih restorana na nekoliko koraka od Drakule… Transfagarasan je nevjerojatna planinska cesta koja vas u bezbroj zavoja diže na impresivnih 2100 m, doslovno iznad oblaka, a na samom platou, jezero, restorani i tržnica na kojoj se između ostataka snijega prodaje baš sve. Hrana, suveniri, odjeća, rakija, samo treba pitati… Bran je razmjerno malo mjesto, ali istoimeni dvorac je nevjerojatni magnet i mjesto za parkiranje je gotovo nemoguće naći. Izgleda stvarno lijepo i opet se ovdje isprepliću fikcija i stvarnost, povijest i filmska umjetnost. Vi uzmite što vas volja. Propagira se kao dvorac grofa Drakule, iako u stvarnosti on ovdje možda nikad i nije boravio.
No koga briga, osim par povjesničara, za sve ostale, ovdje živi Drakula i svi ga žele vidjeti i osjetiti. Nevjerojatan broj štandova, nudi se opet sve, i svi kupuju, svi žele uspomenu upravo na ovo mjesto. Normalno, ljudi su uvijek žedni i gladni, a i za takve ima šarolika ponuda. ( Kao lokal patriota malo sam i zavidan i tužan. Poznajem jedan po meni i puno ljepši i dvorac, ali izgleda da mi ipak ne znamo ili ne želimo uzeti novce. Sve je već izmišljeno i isprobano i ne znam zašto ne ovu provjereno formulu primijeniti i kod nas. Ovdje valjda u jednom danu prođe turista kao kroz Trakošćan kroz cijelu godinu, a o prodaji suvenira i dodatnih sadržaja je suvišno i govoriti. No to je sve jedna druga priča). Brasov je opet svijet za sebe, grad za koji su mnogi od nas kazali da ga se svakako zaslužuje posjetiti kao jedan višednevni turistički cilj, iako vjerujem da bi i to bilo premalo, prema svemu onome što smo u to kratko vrijeme posjeta stigli primijetiti.
Zadnjeg dana posjetili smo i dvorac Corvinilor u gradu Hunedoara, kao svojevrsni šlag na tortu. Slobodno se može vidjeti bajka na dlanu, i samo vas vaša mašta može odnijeti u neki film ili bajku, ali gotovo da nema nitko da ga nije vidio u nekom od mnogobrojnih filmova koji su se upravo ovdje snimali… Planinarenje je bio poseban i jedan nevjerojatan izazov, ako govorimo o samom usponu na Moldoveanu (2544m)… Ustajanje u 05 h, kratka vožnja od pansiona do početka planinarske staze i onda, samo hodaj, hodaj i hodaj… Nevjerojatna i očuvana priroda, šum vode, malo na jednu, malo na drugu stranu potoka Vistea Mare, kroz šumu, visoke trave, pašnjak i onda zid od preko 600 m, da bi se izašlo na greben. Po grebenu još sat i nešto sitnoga, i evo nas na krovu Rumunjske. Ukupno nekih 12- 13 sati hoda za uspon i silazak, oko 1900 m visinskih, pa procijenite… Vrijedilo je svake kapi znoja, svako onog udisaja, onog trzaja u mišiću… Nema tu pomagala, nema tu domova, samo ono što nosiš u ruksaku i volja, mnogo volje. PKI može biti osobito ponosan da je u svojim redovima našao čak 28 ljudi (ima ih sigurno još) koji su kao jedan bez imalo strepnje uspješno savladali sve ove napore. Ovo se osobito odnosi na naše planinarke…
Sve je to lijepo, sve može biti super i idealno, ali planinar, ako nije na vrhu, ma koliko sve bilo dobro, ipak uvijek ostaje ona neka tuga, žal, što bi bilo da bi bilo. Ovako, ako si na vrhu, ništa drugo i nije bitno i sve se nekako lakše preboli. Za svakog vodiča i najviša nagrada. Za to vrijeme, ostatak ekipe, nepravedno nazvane rekreativna ( 5-6 sati hoda baš i nije rekreacija) također je uživao u usponu dolinom rijeke Sambata do slikovitog doma Floarea Reginei. Da ne bi nitko ostao uskraćen za visine i poglede, pobrinuli smo se da uz pomoć žičare, doslovno svi sudionici prijeđu granicu od 2500 m, relativno lakim usponom na vrh Omu (2507m), najvišeg vrha nacionalnog parka Bucegi. Ovo je stvarno najsažetije što se moglo, da se bar djelomično opiše sve ono što smo posjetili, što smo sve pojeli, probali, popili, a doživljaji, anegdote, osobne impresije ipak su stvar svakog od sudionika i sve je to ipak teško opisati. Neke stvari će tek kroz neko vrijeme doći da se vide gdje smo to bili i što smo sve doživjeli. Ono što nigdje nisam našao, a što nam je bilo jedno veliko iznenađenje i svojevrsna atrakcija, to su pravi medvjedi, koji ovdje na području i prvog i drugog smještaja svake večeri dolaze po ulicama da „malo“ provjeravaju sadržaj komunalnih kanti i za koje s sigurnošću mogu kazati da ih je lakše vidjeti i sresti nego mačku u Prigorcu… No, osim nama, stanovnicima je to normalno, na telefonu dobiju alarm za prisustvo medvjeda, i onda kreće šou… Prvo laju psi, ljudi izlaze iz kuća, svijetle, lupaju, policija s nekim uređajima, medvjedi trče po cesti, traže hranu i na kraju s više ili manje punih trbuha odlaze u šumu, koje ovdje ima koliko hoćete… I tako do iduće večeri. Dakle, da zaključimo, vampira baš i nema, ali medvjeda…
Na kraju, ostaje da se svima zahvalim na strpljenju i toleranciji jednih prema drugima, jer često je teško pomiriti i dvoje različitih karaktera, a kamoli preko 40, ako je i bilo nekih propusta, vjerujte da je bilo u najboljoj namjeri i da se stvarno nastojalo da se pokuša svakom od nas što više boravak i smještaj prilagoditi prema što višim standardima i osobnim interesima.
Svakako treba zahvaliti i našim vozačima, ekipi iz „S.O.S.“ busa, bez čijeg znanja i profesionalnosti ovakav projekt se i ne bi mogao realizirati. Projekt „Transilvanija, Karpati, Rumunjska 2023.“, svakako ostaje jedan od najvećih izazova „PKI“ uz „Tenerife / El Teide 2022.“ i jedna svakako posebna dimenzija organiziranog planinarenja, što je rukovodstvu kluba samo dodatni poticaj, putokaz i izazov da se i dalje nastavi s ovakvim projektima u budućnosti! Hvala!
Tomislav Friščić
