18.03.2021.

Ivanova livada, PARKIRALIŠTE – RAPIKOVEC

“Čija je ono livada, čija je ono trava…“ početak je jedne poznate pjesme o jednom Ivanu i njegovom zavičaju. Imamo i mi Zagorci svoje Ivane, tj. Iveke, a i ima ih i Prigorec. Ima ih zapravo više, i svi vjerojatno imaju svoje livade,  ali ovo je ipak jedan „naš“ Ivek i po mnogo čemu različit od drugih.

Ovaj je planinar, jedan od osnivača kluba i slučajno ima livadu, njivu, na Repikavcu. Da ne bude zablude oko lokaliteta, da, to je ono veliko, moderno i lijepo parkiralište, odakle vode putevi na Ivanščicu. Točnije, ima livadu neposredno ispod parkirališta. I, onako, u čemu je tu onda priča, u čemu je problem. Parkiralište i jedna livada. Ne bi trebao biti, ali zahvaljujući ljudima, jeste.

Maske, flaše, čaše od kave, kutije cigareta, i razno raznog otpada kao u priči… I sada ono najzanimljivije, na parkiralištu se nalazi i kanta za otpad, koju IVKOM očito i redovito prazni, a opet, nekima je ipak ona predaleko, pa eto, livada je čisto prikladna za nešto baciti… Sad bi se opet dalo o tome raspravljati, pisati, da našli bi se i neki kojima to ipak i ne izgleda tako strašno, i što sve ne… Sve dok se njih ne tiče, njihove blizine, onda to nije problem.

Da, mogao bi Ivek i njivu prodati i briga bi prešla  na nekog drugog. Ali, to nije i ne može biti rješenje takvih problema. Ovako, jer je ipak u pitanju naš prijatelj, zato jer smo planinari, zato jer volimo Prigorec i Ivanščicu, zato jer kao Ivančani, kao Zagorci, držimo do našeg zavičaja, bez neke velike reklame, okupilo se nas nekoliko iz uprave kluba i problem riješili za nekih ni skoro sat vremena. Dva, tri, puta godišnje i idemo dalje u budućnost, valjda će naša djeca biti savjesnija, odgovornija prema livadi, okolišu, prirodi, planetu… A do onda? Ima tu i jedan drugi problem, a kod nas u Hrvatskoj je osobito „popularan“. Parking na „Repikavcu“ je samo jedan mali primjer, a negdje drugdje ljudi imaju puno veće probleme, koji često završavaju na sudovima, pa se onda to vuče i vuče, u nedogled, a mali čovjek često pravdu dočeka, nikada… Možda i u najboljoj namjeri, često se krene u izgradnju i u projekt nečega, a da se često namjerno ili ne, ne sagledaju svi faktori utjecaja na okoliš.

Ovaj parking stvarno izgleda lijepo i u odnosu na ono prije je stvarno nebo i zemlja, ali livada je samo dio problema, unatoč svemu opet se parkira po privatnim parcelama, po cesti… Vjerojatno je projektant sve lijepo zamislio i mislio da je sve predvidio, ali ipak, bio je u krivu! Ljudski faktor gluposti, lijenosti i eto na jednom malom parkiralištu puno problema.  Negdje to vide pojedinci, negdje ekološke udruge, negdje netko treći, ali uglavnom sve se to povlači u nedogled, po medijima, ovdje, ondje i na kraju uvijek se nađe jedan Ivan, krivi čovjek, na krivom mjestu.

Mogao je naš Ivan i put nadležnih institucija, pa tražiti ove i one, tko zna možda bi i našao nekoga da mu riješi problem, samo pitanje je kada i nakon koliko otvorenih vrata.

Sada to sve zajedno možemo vratiti i ovdje na našu Ivanščicu, mnogi bi nešto gradili, razvijali, ulagali, ali, koliko bi to stvarno donijelo koristi, sreće, zadovoljstva ili koliko bi to tek stvorilo novih Ivana. Da se razumijemo, nisam ja protiv ovog parkirališta, svakako je bilo potrebno, ali koliko ono god bilo lijepo i savršeno, vidimo da opet može stvoriti probleme.

Ovim samo želim skrenuti pozornost da prilikom bilo kakvog projektiranja u prirodi, konkretno na Ivanščici, stvarno treba biti veoma oprezan, ovdje se ravnoteža vrlo lako bespovratno naruši i bojim se da onda ni armija volontera, planinara, u tom slučaju više ne može pomoći…

Čovjek je u braku s prirodom, ponekad i u vrlo krhkom, i jedan mali, za čovjeka naizgled tako beznačajan izlet iz „zadovoljstva“ može stvoriti velike probleme i dovesti do prekida toga tako bitnoga odnosa. A razvodi su tako skupi, osobito danas…

Tomislav Friščić