18.05.2017.

Ekološka akcija “Graba”

Graba ili jama. Svakako nije riječ koja bi opisivala neku ljepotu ili općenito nešto lijepoga. Pijanci završavaju u grabi, „zločesta deca“ su se plašila grabama, u biti sve što je loše, u ovim mojim krajevima, uvijek je završavalo u grabi.

Stara kola, namještaj, lonci, peći, kasnije auti, gume, smeće, sav mogući krupni otpad, sve se to vozilo u grabe. Što dalje od pogleda, što veća i dublja to bolja, sve je to bilo normalno i opće prihvačeno ponašanje. To što je tu često prolazio i bitni vodotok, malo je koga bilo briga. Bitno da se ne vidi. Vremena su se ipak počela mijenjati, djeca su dolazila iz škola s nekim novim pričama o štetnosti motornih ulja, azbesta, raznih kemijskih spojeva… Preko noći, pojmovi poput ekologija, zaštita prirode, sve više su na sreću postali naša svakodnevica. Međutim, tamo negdje u dubinama šuma, izvan naselja, grabe su ostale, kao i njihove mračne tajne. Ako idete od Prigorca prema Žganom vinu, s Vaše desne strane, postoji upravo jedna takva tipična graba. Oduvijek relativno lako dostupna, strma i duboka. Kraja ili dna joj se ne vidi. Upravo tim dnom prolazi Bistrica, najpoznatiji Ivanečki potok, njegov tok prati ujedno i Rajterova ulica (najdulja u Ivancu), na njoj su se nekada nalazili bezbrojni mlinovi, čitava povijest grada je vezana uz Bistricu… A eto, ni nekih 300 m od njezina izvora na Mrzljaku, ljudi su je počastili svim mogućim otpadom. Nekoliko akcija izvlačenja otpada nije bilo ni približno dovoljno da se sve izvuče na površinu, jer kako godine prolaze, godišnja doba, kiše, vode, opet na površinu iz zemlje, lišća, pokazuju svu tu količinu ljudske gluposti. Prije nekih sedam godina, ni sam ne znam koliko je to bilo olupina od automobila, raznog metala, automobilskih guma, i izgledalo je tada da smo sve izvadili, a eto, na žalost, opet smo napunili puna traktorska kola, i siguran sam da toga ima još. Samo ljudska glupost nema kraja, jer kako inače objasniti da smo za ovu akciju trebali čak dva traktora, lance, vitlo… Na kraju smo imali i oštećenja na jednom od traktora, slomljeni alat, što najbolje govori o kakvom se terenu i težini posla radilo da se sada otpad izvuče, dok je s druge strane, tako lako bilo to sve gurnuti u grabu. U grabi nema mnogo svjetla, nema svjetla reflektora, politike, medija, ali je zato bilo ljudi, planinara, koji unatoč svemu nikad nisu bili sretniji i ponosniji, iz grabe su izašli ljudi kojima je stalo do Bistrice, njezinih slapova, Ivanščice, planina, prirode, svih nas i naše ljepše budućnosti…