08.06.2022.
Djeca i planina
Ima raznih vrsta hrabrosti, a ima i raznih vrsta sreće. Hrabar čovjek ne treba biti i sretan, osim možda ako si planinar. Žudiš za nekim vrhom, jednom, dvaput, triput, uvijek ti nešto iskrsne i nikako do kraja…
Vjerojatno nema planinara koji to nije doživio i svatko od nas ima svoju priču, koja nekome i još uvijek traje. I onda… Bingo! Unatoč svemu, konačno na vrhu, hrabro i sretno, a o sreći ne treba ni govoriti. Smijeh, suze, toliko puta viđeno. No, hrabrost i sreća imaju i jednu čisto drugu svoju posebnu povijest.
Imati djecu, samo po sebi je dar, sreća, ali i hrabrost, za koju samo majka zna, ali i svaki roditelj. Odgovornost. Brinuti o drugoj djeci, prijatelja, rodbine, odgovornost koja se samo duplicira. Česti je odgovor, najbolje ne! Zbog toga mnogi ne shvaćaju koja je odgovornost jednog učitelja, odgajatelja, profesora, zašto su često pod stresom na sam spomen izleta, nekog putovanja s djecom, maturalaca.
Odvesti njih nekoliko negdje, hrabrost i uspjeh, a ako odvedeš preko 120 djece negdje, što je to? I još na planinu, kao uvijek samo po sebi negostoljubivo mjesto, i ma kako nedužno da izgleda, poput, poput “obične” Učke.
To mogu samo hrabri ljudi! To je više od izleta, to je odgovornost i velika hrabrost. To mogu samo hrabri ljudi, vodiči, nastavnici, voditelji, članovi koji su se pridružili u samoj realizaciji projekta… To više nije samo posao, to moraš voljeti, to moraš imati u sebi.
Voljeti i djecu, ali i planinu. Imati snage i mladima pokazati nešto lijepo, prirodu, ali i ljepotu druženja. I na kraju sreća. Ta graja, te priče, ta radost, samo slušaš, vraćaš se u svoju mladost, u te godine…
Radost života! Vidjeti ta lica kada stignu na vrh. Neopisivo! Bez obzira, koliko god si “leden” i ozbiljan, na kraju usana teško da se ne rastegne osmjeh. Možda ga rijetko pružaš, ali sada da. Bez obzira gdje, uvijek je to isto. Vrh je uvijek vrh.
No, Učka je sama po sebi posebna, spoj neba i zemlje, točnije, mora, neba i zemlje. Toliko i više zadovoljstva, toliko i više sreće u „zraku“. Onih što su „nekako“ stigli na vrh i onih što su ih „nekako“ doveli na vrh! Uvijek postoji i onaj silazak, često i teži od uspona. Ali, sreća voli i prati, hrabre!
Tomislav Friščić