19.02.2012.
Debela Peč
Debela peč je najistočniji dvotisućnjak u Julijskim alpama. Zadnja je u nizu vrhova koji čine greben koji započinje iznad Vodnikove koče – od Tosca pa preko Velikog i Malog Draškog vrha, Debelog vrha, Lipanskog vrha i Brda.
Putem nas je pratila kiša i oblačno vrijeme, ali nakon što smo se maknuli sa autoceste i skrenuli prema Bledu vrijeme se znatno popravilo te se pojavilo plavo nebo i bijeli vrhovi u daljinama.
S pješačenjem smo počeli oko 9 ujutro. Put nas je vodio kroz prekrasnu i gustu crnogoričnu šumu.
Nakon par kilometara stižemo do ogromne čistine prekrivene kompaktnim i tvrdim snijegom.
Ljeti se ta površina koristi za ispaše, a zimi to postaje pravi poligon staza za biatlonce i ostale skijaše i rekreativce.
Dalje nas put opet vodi u gustu šumu prema Blejskoj Koči na 1633 mnv. Ovdje je bio i znak da se nalazimo na području za pašu gdje je potrebno staviti pse na uzice da nebi plašili stoku.
Put do kuće je bio lagan, sa blagim serpentinama i fino ugaženim snijegom (kojeg je bilo jako malo za tu visinu i vremensko razdoblje).
Nakon sat i pol hoda stižemo do Blejske Koče (1633 mnv).
Tu smo se kratko odmorili, stavili gamaše i dereze te polako krenuli prema vrhu Debele Peči…
Grupa je bila iznimno dobre fizičke spreme (petorica od devetorice planinara je prošlo ljeto osvojila Mont Blanc!) i nitko nije zaostajao.
Istočna padina, po kojoj smo išli, nije bila strma i obrasla je klekovinom dok se sjeverna strmo rušila u dolinu Krma.
Vrijeme je inače bilo jako ugodno. Temperatura nije bila jako ispod nule, a vjetra gotovo da i nije bilo.
No, nakon 20ak minuta provedenih na vrhu bilo je vrijeme za povratak….
Silazak je bio puno brži i relativno lak. Nitko se na sreću nije ozlijedio. U domu nas je čekao topli obrok i pive za osvježenje…
Foto: Zoran Stanko
