17.01.2021.

CIRKUS !!!!!!

Na početku bih se htio zahvaliti svima koji su pročitali i na bilo koji način reagirali na naš/moj raniji članak pod imenom “Blato”. Reakcija ovakva ili onakva, zavisi od kojeg tabora dolazila u biti je uvijek dobro došla, jer smo konačno uspjeli skrenuti pažnju na Ivanščicu i nešto što se događa svima nama pred očima. Samo, svatko to vidi na svoj način, odnosno vidi i komentira ono što mu se dopada.

U međuvremenu pao je snijeg i priča opet ide u jednom drugom toku. No krenimo redom. Kao prvo, planinari nisu ti koji nešto brane ili mogu zabraniti, a pogotovo odlazak ljudima u prirodu. Naprotiv, mi propagiramo i potičemo odlazak čovjeka u prirodu, ali smo isto tako i protiv bilo kakvog uništavanja devastacije iste.

Da li je moguć suživot čovjeka i prirode? Normalno da je, ali uz poštivanje određenih pravila ponašanja koja doduše postoje, ali ih pojedinci žele zaobići. Monopol na Ivanščicu? Koja glupost, pa ja sam i u prijašnjem tekstu pozvao da se učlanite u planinarsku organizaciju, “običnih” 60 kuna i to je to.

PKI ima oko 450 članova, ali da nas je bar 10% stvarno aktivnih, gdje bi nam bio kraj. Od toga imamo preko 100-njak djece iz nekoliko škola koju vodimo u planine isključivo s željom da im pokažemo na te vrijednosti.  Ali isto tako valja priznati da mnogi plaćaju tu članarinu čisto iz neke moralne obaveze, jer znaju da se brinemo o Ivanščici i zaštiti prirode.

PKI svake godine organizira pohod “Tragom vitezova Ivanovaca” gdje pozivamo svo građanstvo da nam se pridruži i koliki je odaziv. Imamo i “Ivanečku planinarsku obilaznicu” stvorenu i propagiranu upravo za rekreaciju, ne košta ništa, da li ste je prošli? Uz “Međunarodni dan planina” svake godine i po njoj također organiziramo pohod. Sigurno ste bili? Za navedene akcije ne trebaš biti planinar, samo dođi… 

I HPDI planinarsko društvo koje održava staze na Ivanščici ima sličnu akciju već na desetke godina pod nazivom „Kretanje-zdravlje“ i vodi upravo na vrh Ivanščice. Svi ste pozvani. Tko je ikada platio i jednu lipu za hodanje po planinarskim stazama i da li je to itko od vas tražio. Nitko, nikada!  Vidite, sve te staze su stvorili planinari, oni ih održavaju, one su ucrtane u karte i navigaciju…  Recimo i to, ako možda ne znate, PKI ima staze na Velebitu, Piskovita kosica, Brušane, Šikić jatara nisu lokacije na Ivanščici, i tamo vam nećemo ništa naplatiti. Isto kao i ceste, auto-ceste i planinarske staze imaju svoje propise i točno se zna koje sigurnosne i ostale uvjete mora zadovoljavati da bi se mogla tako nazvati. To određuje „komisija za planinarske puteve“ ispred Hrvatskog planinarskog saveza.

Na planinarskoj stazi vrijede i pravila ponašanja, nikakva posebna, već ono što obično zovemo elementarna kultura. Ako je tako teško to podnijeti, uvijek postoji i alternativa, a to je ona cesta koja vodi od Prigorca do vrha, pardon, parkirališta, što je onda pojedincima premalo. To je javna površina i planinari tu nemaju nikakvih ovlasti, trči, skači, klači, juri, bruji, društvo ti je to omogućilo.

Da, u prošlom postu smo došli do zaključka da oni koji bi vas mogli zasmetati u vašim igrama tu gotovo nikad ne dolaze. Pa zašto onda netko misli da su nama planinarima trkači, biciklisti, “bajkeri”, nekakvi neprijatelji? Glupost, pa neki od mojih najboljih prijatelja, osnivača i ljudi koji upravljaju s PKI su upravo to ili kombinacija više sportova… Jedan od osnivača je svojevremeno bio “balkanski prvak” u trčanju, drugi je na motoru prošao sve i svašta, treći na biciklu… Ali? Ljudi znaju razliku što se može, a što ne, znaju što je kultura ponašanja. Ako je postavljena rampa i znak stop, onda je to stop. Ostavi motor, što onda imaš tražiti okolne putove da se iskradeš na sam vrh i onda pokazuješ ne znam što. Isto važi i za bicikliste, postoje valjda i staze za dokazivanje takvih vještina, ima jedna i na Ivanščici i ? Ali to nije planinarski put preko “konja” ili “prekrižja”. I tu postoje jasni znakovi zabrane, ali…

Znam desetke mojih planinara koji su bar jednom biciklom došli na Ivanščicu, da, ali po cesti. I protiv ljubitelja trčanja nemam ništa dok hodaju po planinarskim stazama, ali imam kad projure na dol tako da odguraju sve i svakoga s staze, bez obzira na djecu i  “dosadne” planinare koji su ti omogućili da se ti ovdje iživljavaš i pokazuješ ne znam što.

Isto su zanimljivi pojedinci koji na temperaturi u minusu, na vjetru i ledenoj stazi projure u vidu “muškarca u tajicama”, kratkoj majici i treking cipelicama…  Bez pozdrava, duh koji hoda, pardon trči. Koji je to sport, i koga on predstavlja. Ok, po cesti si došao (ako?), dozvolili smo ti da se ugriješ i presvučeš u našim objektima, pa nije valjda tako teško se obući i normalno se spustiti po “planinarskoj stazi”. Na sreću, to su ipak pojedinci i svaka od navedenih kategorija korisnika Ivanščice bi sama trebala počistiti svoj nered.

To je jedan dio priče, a drugi se odnosi na to da mi Hrvati uopće volimo tumačiti zakone kako i kada nam volja. Privatno vlasništvo! Od davnina se zna, osobito kod nas u Zagorju. Dirni mi u grunt i se vas bum tužil! Na žalost, često je završavalo i s tragičnim posljedicama. Međutim na, i oko Ivanščice to ipak ne vrijedi.  Pao je snijeg, pa se često misli da zamete sve tragove. Greška, što se tiče Ivanščice, ovdje je sve još vidljivije.

Planinarske staze nisu vlasništvo planinara. Oni su ih označili, oni ih održavaju, ali parcela kuda prolazi, ona ima vlasnika. Državno ili privatno. Dosta da nekome “pukne film” i po mojem više nema staze. Nije Grad otkupio zemljište staze i doveo djelatnike IVKOM-a da to lijepo urede, pa da sad možete reći, to je od svih nas. Čitavo zemljište oko planinarskog doma ima vlasnika. To vam je HPDI. Vlasnik može podići ogradu. Da li može? Može. Vrh će tada biti parkiralište. Nema više “selfija” s piramide. Imate vrhova u Hrvatskoj gdje su vojni objekti i ograda. Nema pristupa. Domom na vrhu upravlja isto društvo. Može li ga zatvoriti za javnost. Može. Nema više ugostiteljstva, koristit će ga samo oni.

Ja sam u drugom društvu i također ću spadati u tu kategoriju i ne mogu im ništa! Strahinjščica ima veliki i lijepi dom i nije ugostiteljski objekat. I „Pusti duh“ na Ravnoj gori ima dom i nije ugostiteljski i niz drugih… Vidite, ne želim biti zli prorok, ali kako to ide, bojim se da to sve vodi ovom scenariju. Može i druga priča, a to je onda masovni turizam. Atomska eksplozija ili kome nije jasno, pođi na Medvednicu ili dovoljno je pogledati fotografije. Samo na Ivanščici svi bi bili odjednom “gazdi”, svi sve znaju, svi imaju svoje mišljenje! A što ste dali za nju? Što činite za nju? I na ovoj stranici imate fotografije s prijašnjih eko akcija kluba. Koliko se ljudi odazove? Koliko srodnih udruga? Volontera skora da više i nema, nitko više nema vremena, a svi bi nešto htjeli i zahtijevali.

Upozorimo i samo ukažemo na jedno,  a u međuvremenu u roku tjedan dana i prvoga snijega problemi samo postaju ozbiljniji. Blato je jedno, ali led i hladnoća već postaju ozbiljan problem. “Ivanščica nam odjednom pruža ugođaj i vizure kakve imaju skijališta i zimska središta u Sloveniji, Austriji, Švicarskoj ili Italiji!”, samo je jedan od nazovimo tako poziva da se dođe i uvjeri u ovaj “biser” novinarstva. Gdje su ti hoteli, te žičare, ta skijališta, ta armija ugostitelja i turističkih radnika što željno čeka nemali broj onih koji su se zaputili na Ivanščicu? Nigdje!

Rezultati se još ne naziru, ali nitko slučajno ljudima nije stigao reći da u zimskim uvjetima cesta na Ivanščicu ne postoji, odnosno da je zatvorena. Ali ako je rečeno onda taj skijaški centar sigurno postoji samo ga treba pronaći i naivni su stvarno krenuli prema vrhu. Poslije ih izvlače i vatrogasci i cestari i ne znam tko još. Super da je sve tako dobro i završilo. Iskreno, očekivao sam da se netko o tome oglasi, ali ništa. Dok nema tragedije, nikoga nije briga. Na Bijelim stijenama dok se nitko nije izgubio GSS je šutio, sad su ipak dali proglas da se ne ide bez iskustva i opreme u taj dio Hrvatske. Što se ovdje čeka. Bar neka obavijest, upozorenje o minimalnoj opremi za sigurno planinarenje… Ovako, i dalje gostuje planinski cirkus, svi traže žičaru s fotografije, a pošto se negdje izgubila, krenuli su pješice prema vrhu. Vidio sam ljude i u tenisicama! Na vrhu situacija kakva i dolikuje takvom pozivu, šaroliko društvo u potrazi za zimskim centrom.

U subotu je staza do “malog konja” bila gotovo pa potpuno u ledu, ljudi idu po noći bez svjetiljki, bez bilo kakve odgovarajuće opreme. Dotični novinar je bar mogao pogledati fotografije skijaških centara, ako već nikada nije bio dalje od svoje kuće. Normalno, kako će onda znati da se recimo u Zermatt uopće ne može autom, već se on ostavlja daleko van samog mjesta i dalje se ide vlakom ili Taxi prijevozom. Zamislite da vam netko veli da se od Ivanca do Prigorca može samo uz taxi. Tko će tebi bilo što zabraniti na “tvojoj” Ivanščici. Revolucija! Posebni su apsurd fotografije skijališta i izletišta “Jarki” u Prigorcu. Nigdje ne piše gdje je to snimljeno. Mogao je otići do njega i čovjek bi mu svašta ispričao.

Kada su mnogi samo sanjali, čovjek je dovukao žičaru iz Austrije, kupio zemlju, dakle on je vlasnik, otvorio skijalište i sada mora biti zatvoreno! To je ta povijesna žičara, ali i da nema pandemije, opet ne bi radila. Godinama vodi borbu s birokracijom i raznim nametima vezanim uz ovo “ogromno” skijalište, a sada ne može prodati ni čašu kuhanog vina. U biti, kao da se trude da ne uspije, moglo bi se reći ogledni primjer kako to izgleda kada netko odluči biti privatni poduzetnik u tim okolnostima.  Da, on je pojedinac koji se želi “obogatiti”, a u socijalizmu je ipak sve “naše”. Jarki su ipak podnožje Ivanščice i tu vrijede posebna pravila.

Joža je dobar čovjek, djeca se sanjču na njegovom skijalištu, a njegov san polako tone u zaborav. Ali vjerojatno i njemu izgledaju fantastično vizure njegovog skijališta prikazanog, pa gotovo kao u Švicarskoj! Gotovo sam siguran da će mu tamo u ljeto, kad prođe covid, i svi pohrle na more, ipak doći jedan znatan broj volontera, donesti nešto goriva i pomoći da pokosi teren na kojem su tako uživali ove zime.

Hoće, isto tako kako će se i svi ti koji danas komentiraju, hodaju, brinu, doći da svi zajedno na proljeće pokupimo smeće, obnovimo staze i učinimo nešto svi zajedno za “našu” Ivanščicu! Nažalost, stara je narodna, “a tko se još sjeća lanjskog snega”!  Do tada, svi zajedno uživajmo u cirkusu u i oko “krova Hrvatskog zagorja”, pardon, skijališta i zimskog centra!

                                                                                                                                          Tomislav Friščić