09.08.2014.

Castor (4288m)

Ima lijepih krajeva, a u njima još ljepših bregova, ima lijepih planina i na njima još ljepših vrhunaca. Viših, nižih, lakše i teže dostupnih, poznatijih, manje posjećenih… I sve je to lijepo, ali… Postoji i ono nešto što ne vidiš svaki dan, razmjerno daleko, razmjerno skupo, a opet tako zarazno da se uvijek moraš vratiti, vidjeti, osjetiti… Svijet 4000 – njaka, vrhova gdje uvijek vlada samo jedno godišnje doba, gdje su snijeg, led, i vjetar što prodire u kosti vječni, a kisika što život čini, u svakom dahu uvijek tako premalo.

Od svoga osnutka PKI svake godine tijekom ljeta pohodi bar na nekoliko dana taj čarobni i čudesni svijet za svakog planinara. Ove godine izbor je pao na Castor, razmjeno nepoznat vrh u masivu Peninskih Alpi što se nalaze na granici Italije i Švicarske. Nekako na sredini između Breithorna (4164m) na kojem smo bili 2010. i Monte Rose koju smo pohodili prošle godine, usponom nam je dočarao pogled i iz njegove perspektive. Duga vožnja, naporni uspon nakon neprespavane noći do planinarskog doma Quintino Sella (3587 m), (ne)očekivana gužva, potpuno zimski uvjeti uz povremeni rahli snijeg i ledeni vjetar, sve je to sastavni dio ovakvih uspona . Kroz par sati iz ljeta u zimu, iz udobnosti vlastita doma do spavanja u drvenoj baraci (u domu normalno nije bilo mjesta ) koja se ne grije, zametenoj snijegom, onako obučen ispod dvije deke… I to je sastavni dio ovakvih uspona. Mrkla noć, nešto prije 5 sati, temperatura oko -10 C, vedra noć uz slabi vjetar, početak uspona po ledenjaku Ghiacciaio di Felik, po JI smjeru odakle je i davne 1861 godine izvršen prvi uspon na vrh (Michel Croz iz Chamonixa). A onda slijedi strmina i uspon po uskom ledenom grebenu uz očekivani snažniji vjetar, po kojem je u biti i svaki vrh poznat. Ovdje je vrh, i stvarno vrh, jedva da i stane nekoliko ljudi… I da li to stvarno vrijedi svega toga… Procijenite sami. Tih nekoliko trenutaka na vrhu, taj pogled s grebena, taj spoj snijega i nebeskog plavetnila, kad imaš takve rijetke i idealne vremenske uvjete da stvarno možeš uživati u pogledu na vrhove i masive gdje smo prije imali prilike hodati i stajati, kad gledaš i Matterrhorn (4478 m) i Mont Blanc (4810 m) u jednom kadru. Stajati tako visoko, imati Alpe i ovako velik dio Evrope kao na dlanu, tako puno toga ispod, a tako malo toga iznad. Dovoljno da i sam ne znaš da li je to stvarno san ili java. Trenutak kojeg pamtiš cijeli život i kojem se uvijek voliš vratiti i koji ti makar kroz sjećanje ili fotografiju uvijek može vratiti osmjeh na lice…
Za one koji misle da su stvari i život teški i da je nešto neizvedivo, neka im i ovaj uspon dokaže da uz pravu ekipu i njihovo znanje, volju i skustvo ništa nije nemoguće. Iako se planinarstvom aktivno bavi manje od dvije godine, Vjekoslav Dubovečak po prvi puta uspinje se preko 3000 m, a dan kasnije i na vrh Castora od 4228m. Ivan Mudri nakon uspona na Mont Blanc u 2011. godini prvo liječi posljedice ozebline, a zatim u 2013. ima problema s koljenom i „preskače” gotovo čitavu sezonu. Ove godine se opet vraća i zahvaljujući velikoj volji, bez ikakvih problema uspinje se na vrh Castora 4228 m. Božidar Šoštar, nakon uspona na Mont Blanc 2011. godini, po vlastitim riječima odlučuje završiti svoju visokogorsku karijeru. Potpuno neočekivano, nakon tri godine se vraća i uspješno uspinje na Castor 4228m …
Ima lijepih krajeva… ali očito samo taj svijet, unatoč objektivnim opasnostima, negostoljubivosti okoliša, uz puno truda i odricanja, samo za tih par trenutaka, tako privlači, zove da se vratiš, da osjetiš i doživiš spoj malog čovjeka i vječne i neukrotive prirode, u visinama gdje se spajaju nebo i zemlja, san i java…
Planinarski klub Ivanec, Castor 4228 m: Vjekoslav Dubovečak, Ivan Mudri, Mario Dolovski, Duško Vitez, Božidar Šoštar, Anđelko Suhodolčan,Stjepan Kuštelega, Novak Nenad, Tomislav Friščić.
Fotografije: Novak Nenad, Anđelko Suhodolčan