08.06.2021.
“Božanska staza” Hrvata
Vjerojatno nema naroda koji nema svoje mitove, legende i vjerovanja. Često glavni junaci upravo svih tih priča stoluju negdje „tamo“ u visokim planinama, punim zagonetnih bića, zvijeri i tajnih sila. Daleko od ljudi, daleko od pogleda. Hrvati, normalno da također imaju svoje mitove i legende, a planine su gotovo uvijek i njihovo ishodište. Od svih njih posebno se izdvaja Velebit, a kako i ne bi. Unatoč napretku, širenju civilizacije, na žalost i mnogim štetnim djelovanjima čovjeka, Velebit postaje sve popularniji, a opet ništa ne gubeći na svojoj tajanstvenosti.
Mnogi će reći da su posjetili Velebit jer su autom došli na Zavižan, popili piće, nešto pojeli, uživali u pogledu i to je to. Da, to bi i bilo to, da ne postoji Premužićeva staza, jedinstveno planinarsko „svjetsko čudo“, i koje malo koga ostavlja ravnodušnim. Bilo da si izletnik ili prekaljeni planinarski vuk, osjećaj je uvijek isti. Divljenje i strahopoštovanje prema svakom onom koji nam je omogućio da danas možemo uživati u nečem ovakvom. Dođeš jednom i već te osvoji, zavede i zanese. I tu je tek početak priče. „Božanska staza“!
Mnogi misle i mnogi će reći da su je prošli jer su uspjeli doći do Rossijevog skloništa, oni odvažniji jer su je propješačili od Zavižana do Alana, a mnogi na žalost i ne znaju koliko je stvarno duga, gdje joj je početak i kraj. Pa eto, piše da je duga 57 km, nazvana po svom projektantu Anti Premužiću (1889 -1979). Građena je od 1930 – 1933. godine, radove su izvodili ljudi upravo iz podvelebitskih sela, a namjena je bila da se omogući siguran pristup u najljepše i najzanimljivije dijelove Velebita. Počinje na Zavižanu, završava u Baškim Oštarijama, na granici, srednjeg i južnog Velebita.
Preporučuje se obilazak u tri dana ( Zavižan –Alan, Alan – Skorpovac/Radlovac, Skorpovac/Radlovac – Stupačinovo), a oni odvažniji i spremniji odvažit će se i na dva dana (Zavižan – Kugina kuća/Skorpovac, Kugina kuća/Skorpovac – Stupačinovo).
No Premužićeva staza u jednom danu, za koga i zašto? Možda je „krivac“ legendarni Vlado Prpić-Prpa, čovjek poznat gotovo kao i Velebit. Iako ga na žalost više nema, njegova misao i ideje, prisutne su gotovo na svakom koraku. Upravo je on, sada veće daleke 2014. godine, došao na ideju da u povodu 140. godina HPS-a i 80. godina Premužićeve staze organizira ovakav jedinstveni poduhvat. Igrom sudbine, a možda i ne, s Prpom je vrlo intenzivno prijateljevao i jedan od naših osnivača, Darko Kos. On svih tih godina prenosi mnoge priče, dogodovštine, misli, vezane uz Prpu, a samim tim i Velebit.
Ne treba zbog toga čuditi da je upravo on i prvi ispred kluba uspio proći navedenu stazu u jednom danu. Na neki način, „rukavica je bačena“ i bilo je samo pitanje vremena, čitaj „slobodnog“ kada će se i to pitanje riješiti. „Premužićeva staza“ ne treba pozivnicu i sama po sebi je motiv, ali za nešto ovakvoga, od svih nas 13 vjerojatno kod nikoga nije bio isti i svi smo imali svoj razlog.
Planinarstvo nije sport, nije trka, ali za nešto ovakvo opet treba sve dobro isplanirati i predvidjeti i mnoga vodička pravila ovdje ne vrijede. Uostalom ovo i nije društveni izlet i svaki sudionik je znao da na ovakvoj akciji vrijede druga pravila. Osim fizičke spreme svakako treba i dobro poznavati planinu, ali i imati dovoljno iskustva u svemu. I najmanji pogrešni korak može biti presudan za uspjeh, a treba dobro odmjeriti i težinu same prtljage. Svatko treba procijeniti koliko treba vode, hrane… Ostaje malo vremena za fotografije, mirnom uživanju u pogledima, čudesnim remek-djelima prirode, djelovanju sunca, vjetra i vode… Planina je uvijek tu, ako nisi do sad, jednom ćeš i za to naći vremena. Uglavnom sada je priča drugačija. Jedan iza drugog, pauza od 5 minuta nakon svakog sata hoda. Odmor na Alanu i Skorpovcu…
Sve šušti lijevo i desno, tek je jedan kapitalni poskok i stvarno želio vidjeti tu buku koja mu je poremetila san na stazi. Odmjerili smo poglede i pozdrave, nedovoljno brzo za fotografiju. Štapovi u ruci, pognuta glava, oči na stazi, i samo „peglaš“… Misli, ovakve, onakve i metri prolaze, teren se stalno mijenja, nema pravila… Točno se vidi gdje se puno, a gdje malo hoda. Ima kamenja, ima granja, ali sve je to dio izazova. Samo naprijed… Od pola šest ujutro, do pola sedam popodne, od Zavižana do pl. kuće „Prpa“ za nekih 13 sati na stazi i 11 sati čistog hoda… Ono što varira je dužina staze, po našim mjerenjima nešto više od 50 km, ne više…
Ono što osobito veseli je spremnost i ozbiljnost sudionika kluba, jer tokom cijelog puta stvarno smo bili ekipa i to je nešto što više veseli od bilo čega. Uspjeh ekipe, svih 13 članova, uvijek je više nego uspjeh pojedinca. Još je i više nego lijepo znati da su učestvovale i četiri članice (Kristina, Marina, Mirjana i Silvija, još jednom bravo). Za toliki broj ljudi svakako je bilo potrebno isplanirati i svu popratnu logistiku i smještaj, premještanje vozila… Osim svih ovih navedenih faktora, moramo biti sretni da smo imali i lijepo vrijeme.
„Božanska staza“ i „Planinarski klub Ivanec“, 05. 06. 2021.!
Tomislav Friščić
