Ova web stranica koristi kolačiće (eng. cookies) radi pružanja boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Više informacija o tome možete pronaći u našoj Politici o zaštiti privatnosti. Ukoliko se slažete sa spremanjem kolačića na vaše računalo odaberite SLAŽEM SE

  • 11
  • 15
  • 8
  • 3
  • 4
  • 5
  • 13
  • 7
  • 9
  • 16
  • 2
  • 14
  • 10
  • 12
  • 1
  • 6

Pozivi

  • Triglav (2864 m)

    24.-25.08.2019. (subota-nedjelja)

    Opširnije...

modul pristupi2Mob. 091 763 4655 (Stjepan Kušteljega)
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili Ispuni pristupnicu

Velebit, finale

Napisao/la Tomislav Friščić on . Objavljeno u Novosti

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

IMG 20190719 110514

Opisali smo prvi nastup. Bilo je teško. Opisali smo drugi nastup. Bilo je teško. Za kraj ostali su „samo“ stupovi, točnije njih četiri, nekih sat i nešto vremena od Pasjeg klanca (1295m). Ostavljeni u stijenama, zajedno s vodom, mješavinom za beton i putokazima.

Pošto su ovo ipak građevinski radovi, red je došao i na inženjera građevinarstva, školovani građevinar je oduvijek tu, a na spomenutu gospodu, red je bilo da se nađu i tri „hebera“, onako, da malo pomognu.

Dan prvi! Popodne i put. Roštilj u „Vili Velebita“, spavanje. 

Dan drugi! Ustajanje u cik zore, voda za piće, voda za beton, još smjese i nešto hrane, te nužni alat. Ruksaci puni da ne popucaju.  Put od Brušana do mjesta gdje smo ostavili stupove. Gle čuda, oni su još uvijek ovdje, nitko da ih odnese i postavi, nitko da ih ukrade. Kao da smo bili jučer. Stupove na leđa, još ostavljenog materijala, još tereta… Stup jedan. Klekneš, ruješ, kao da tražiš izgubljeno blago. Malo zemlje i uvijek kamen. Baš tamo gdje ne treba. Ipak, rupa je tu, staviš sitno kamenje, zaliješ betonom, pa opet kamenje i na kraju „stijene“. Spomenik vremenu na koje stavljamo putokaze. Stup dva, isto, a opet različito. Kukci svih mogućih oblika, komarci, skakavci, obodi, muhe, mravi, svi su radoznali i svi imaju nešto za „prigovoriti“. Da, u građevini postoji i nadzorni! Medvjedi, poskoci i ostala družina? Vjerojatno ih nema kilometrima, jer udarac stupa o kamen, drvo, ili u glavu kolege, čarobno zvuči i provjereno sve plaši! Probajte, patent radi i besplatan je! Dugi hod po Raminu koritu. Još su dva na leđima, ipak smo potrošili i betona i vode i lakše je. Ne i svima! Kod Šikić jatare, treći stup. Kod Piskovite kosice posljednji, četvrti. Sad se samo još treba vratiti, ovako „oslobođen“ tereta. Sitnica, samo nekih tri sata. I to smo prošli i evo nas u Brušanima. Vrijeme hoda, nekih 12 i pol sati. „Vila Velebita“ i noćenje.

Dan treći! Povratak, preko Karlobaga. More sve liječi. Ali pogled. Velebit je kao otac. Uvijek je iznad, iz mora gledam Velinac, prodoran, oštar, blag, zavisi kako gledaš. Lijep i privlačan? Uvijek, nema tih novaca kojima bi te netko natjerao na njega, u njegove dubine, da ga ne voliš. Velebit je ipak samo jedan. More, planina i plavo nebo!

I ovaj put zahvaljujemo Dijani iz „Vile Velebita“, neuništivom Tomici Čaniću, kao i HPD „Željezničar“ Gospić na pomoći!

Tomislav Friščić  

Share