Ova web stranica koristi kolačiće (eng. cookies) radi pružanja boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti. Više informacija o tome možete pronaći u našoj Politici o zaštiti privatnosti. Ukoliko se slažete sa spremanjem kolačića na vaše računalo odaberite SLAŽEM SE

  • 1
  • 13
  • 5
  • 7
  • 14
  • 8
  • 2
  • 11
  • 15
  • 12
  • 4
  • 3
  • 9
  • 10
  • 6
  • 16

Pozivi

  • Izlet u nepoznato

    Nedjelja, 25.11.2018.

    Opširnije...
  • Natječaj - Najbolja planinarska fotografija u 2018.

    Tema fotografskog natječaja je područje planinarstva, alpinizma te planinske flore i faune, u 2 kategorije: članovi Planinarskog kluba Ivanec i ostali zainteresirani

    Opširnije...

modul pristupi2Tel. 042 782 992 (Info punkt), mob. 091 544 6219 (Nikola Nišević)
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili Ispuni pristupnicu

Mangart, žrtvovana planina

Napisao/la Tomislav Friščić on . Objavljeno u Novosti

mangart2Mangart je visinom od 2679 m treći vrh u Sloveniji i ukupno četvrti u Julijskim Alpama. Ima tu sreću, ili za mnoge nesreću, da je na njega probijena cesta na skoro 2000 m visine. Normalno, nitko je nije radio tek tako, radi današnjih izletnika, planinara, biciklista i motorista, već radi ondašnje karaule, današnjeg planinarskog doma.

Kao da nisu bile dovoljne sve one žrtve iz I sv. rata i nebrojene bitke vođene u i oko same planine, već je i kasnije planina postala mjesto prijepora između ondašnje Jugoslavije i Italije. Slovenska smjer kroz Sloveniju, a Italija je napravila svoju talijansku smjer, pa koga briga ako njezin gornji dio ide skoro, pa okomito. Glasovita Via Italiana. U današnje vrijeme, zahvaljujući toj prošlosti, Mangart je postao planina, pa gotovo za svakoga. Nigdje nije tako lagano doći do 2000 m, kao ovdje. Zbog toga ne čudi gužva i u ove jesenske dane na Mangartskom sedlu, nešto kao na našem Biokovu ljeti. Za one željne adrenalina i ferata, sada ne treba naporno hodati od jezera, već se jednostavno dođe samo na onaj penjački dio. I sam vrh više nije problem, već i prosječan ljubitelj planina za nekih 2 sata, više lagano, nego zahtjevno, sigurno će doći na ovaj jedinstveni vidikovac, ako govorimo od sedla do vrha po talijanskoj strani. Slovenska smjer je ipak nešto drugo, ipak ima dosta penjanja, ali opet ne preteško. U svakom slučaju, zahvaljujući cesti, Mangart je postao jednodnevni cilj, i dokle god nema snijega, više nego poželjna i zahvalna destinacija. Ovaj put smo i mi iskoristili ovu prednost ceste, noćili smo u Mihovom domu na Vršiču (super ugođaj i osoblje, preporučam svakom), te ujutro po Slovenskoj gore i po talijanskoj smjeri dolje do prijevoja. Da ipak ne bi bilo lagano, pobrinulo se vrijeme, suprotno prognozi, vjetar, oblaci i na kraju snijeg. Nema veze, i tako prije ili kasnije, i osobno smatram, za potpuni doživljaj Mangarta, kao i svake druge „žrtvovane“ planine, uvijek treba ići onako iz doline, uz obilje znoja, ali i kasnije višekratnog zadovoljstva. Mangart to svakako zaslužuje!

Share